Četiri desetleća crkva sv. Luke u Rukavcu stajala je kao ruševina. Obnovljena je osamdesetih godina prošlog stoljeća zalaganjem plovana Josipa Šimca, a prema projektu arhitekta Antona Juretića

Područje Rukavca pripadalo je nekoć prostranoj kastavskoj župi. Ekspozitura Kastva postaje 1849. godine, ali kako je italijansko-jugoslavenska državna granica podelila drevnu Kastavštinu, rukavačko područje pripavši Rapallskim ugovorom Kraljevini Italiji postaje samostalna kapelanija 1924.

Župa sv. Luke evanđelista utemeljena je u doba talijanske uprave 15. siječnja 1929. godine. Tada su rukavačkoj župi pripadali i Matulji, koji postaju zasebnom župom Krista Kralja 1936. godine.

Rukavačku crkvu sv. Luke spominje posljednjih dana listopada 1658. godine generalni vikar pulskoga biskupa Francesco Bartiroma koji je obilazio tada prostranu kastavsku župu sv. Jelene križarice.

Bartiroma je zabranio bogoslužje dok se crkva, kojoj je prokišnjavao krov, ne opremi svim potrebnim stvarima.

Sačuvano je zvono s rimskim brojem MDC i napisom Domenico.

U sakristiji crkve nalazi se glagoljska ploča s natpisom 1600. Maja 2. Ona je još sredinom 19. stoleća služila kao stepenica pred crkvom, a potom je uzidana na crkveno pročelje.

Ploča je prvotno bila na dovratku skladišta za žito, kašće, koje je bilo u Rukavcu sagrađeno 1600. godine.

Mramorni glavni oltar s kipom sv. Luke podignut je 1910. godine novčanim prilozima mještana zaseoka Kućeli - Ivana Kućela te Josipa i Mate Sušnja - koji su imetak stekli tragajući za zlatom u Americi.