Galerija Ines Vlašić – obiteljski umjetnički svijet u srcu Šibenika

Tik iznad Katedrale sv. Jakova, gdje se svijetle kamene ulice Šibenika uspinju od rive prema staroj gradskoj jezgri, nalazi se mala galerija koja skriva privlačnu zbirku neobičnih umjetničkih predmeta i nakita. Galerija Ines Vlašić ne djeluje kao ozbiljan muzej niti kao klasični izložbeni prostor. Ona odmah stvara osjećaj bliskosti, kao da ste zakoračili u dom posebno maštovite obitelji i otkrili da svaki predmet ima svoje ime, uspomenu i priču koju čeka da ispriča.

Smještena na adresi Trg Republike Hrvatske 6, ova galerija postala je prepoznatljiv dio šibenske umjetničke scene. Lokalni mediji je opisuju kao mali i skladan prostor koji već više od dvadeset godina vodi umjetnička obitelj Vlašić, čija je povezanost sa Šibenikom započela pri prvom susretu s gradom. Slike, nakit i skulpture ne povezuje samo jedna tehnika, već zajednički senzibilitet: nježnost, humor, zanatsko umijeće i duboka emotivna povezanost s Jadranom.

Nakit koji čuva tajnu

U središtu galerije nalazi se stvaralaštvo Ines Vlašić, umjetnice i dizajnerice nakita čiji radovi brišu granicu između ukrasa i minijaturne skulpture.

Ines je rođena u Varaždinu 1971. godine, a već petnaestak godina razvija svoj autorski pristup umjetničkom nakitu. Gradski muzej Varaždin 2010. godine predstavio je njezinu samostalnu izložbu „Daj, zagrli me, za sliku“. Muzej je njezine naušnice, narukvice i broševe opisao kao minijaturne skulpture i ilustracije oblikovane u srebru, često obogaćene elementima u boji i replikama antičkog stakla. Njezin rad povezan je i s institucijama poput Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu te Muzeja antičkog stakla u Zadru.

Ipak, sami materijali nisu dovoljni da objasne privlačnost Inesina rada. Njezin nakit počinje emocijom: zapamćenim razgovorom, privatnom šalom, legendom, trenutkom nježnosti ili ulomkom prošlosti. Njezini raniji radovi nosili su izrazito intimne naslove poput „Poljubi me“, „Daj, pusti me da spavam“ i „Gospodična Luna“. Upravo zbog tih imena svaki predmet djeluje manje kao dodatak, a više kao mali lik s vlastitim karakterom.

Njezini dizajni oslanjaju se na kulturne i povijesne oblike, ali ih ne pretvaraju u kopije prošlosti. Srebro, bronca i staklo oblikovani su prepoznatljivim osobnim likovnim jezikom, katkad elegantnim, katkad razigranim, a katkad gotovo talismanskim. Suvremen u izvedbi, ali ukorijenjen u starim običajima osobnog ukrašavanja, taj nakit kao da razumije da ljudi lijepe predmete nikada nisu nosili samo radi ukrasa. Nosimo ih kako bismo se sjećali, komunicirali i u svijet ponijeli mali dio sebe.

Upravo zato ti komadi imaju posebno značenje kada ih otkrijemo na putovanju. Oni nisu generičke uspomene na Hrvatsku. U sebi čuvaju nešto mnogo suptilnije: osjećaj tople kamene ulice u kasno poslijepodne, odsjaj svjetlosti na moru i prisnost pronalaska predmeta koji djeluje kao da je izrađen baš za jednu određenu osobu.

Josip Vlašić i drugi život mora

Uz profinjenost Inesina nakita stoji stvaralaštvo Josipa Vlašića, čije skulpture često nastaju od materijala koji je već proživio jedan život.

Josip radi s komadima naplavljenog drva koje tijekom cijele godine skuplja u skrivenim kutovima jadranske obale i drugdje. Oblikovani solju, vodom i vremenom, ti ulomci već imaju vlastite nepravilne forme, ožiljke i teksture. Umjesto da drvo potpuno podredi svojoj zamisli, čini se da Josip traži lik koji je u njemu već skriven. Njegova zadaća nije izbrisati prošlost materijala, nego je nastaviti.

Ines i Josip zajedno su predstavljali svoje radove diljem Europe, od Galerije Ericsson Nikola Tesla u Zagrebu do izložbe Naivistit Iittalassa u Finskoj. Spoj nakita i skulpture naglašava kontrast njihovih odabranih materijala, ali i nešto temeljno u njihovu zajedničkom umjetničkom svijetu: snagu i ranjivost, humor i osjećajnost, trajnost i promjenu.

Josipovi likovi oblikovani morem unose u galeriju blago nestašan duh. Nisu opterećeni vlastitom važnošću. Njihov humor je pronicljiv, suzdržan i topao te pronalazi komiku u držanju tijela, karakteru i svakodnevnom životu. Posjetitelji često ističu humor slika i skulptura, ali taj smijeh nikada nije zlonamjeran. Riječ je o likovima stvorenima s naklonošću, prepoznatljivima ljudima diljem svijeta.

U Josipovim rukama nešto napušteno na obali ponovno postaje vidljivo. Zakrivljena grana može podsjetiti na nos, držanje mornara ili siluetu ekscentričnog susjeda. Komad drveta koji je prvo oblikovalo stablo, zatim more, na kraju oblikuje mašta. Njegove nepravilnosti nisu skrivene; upravo one daju skulpturi osobnost.

Nikola Vlašić: ljubav, promatranje i Jadran

Slike i skulpture Nikole Vlašića unose u galeriju još jedan glas – suvremen, grafički i često filmski, ali i snažno povezan s istom kulturom promatranja i pripovijedanja.

Nikola svoj pristup opisuje kao „stvaranje promatranjem“. Govori o poštovanju prema drveću i prepoznavanju povijesti sačuvane u odbačenim materijalima: uspomeni na vrt, park, djetinjstvo ili dom u kojem su nekoć živjele ptice, kako su ga učili roditelji. Reciklirani dijelovi i napušteni predmeti u njegovu radu nisu samo praktičan materijal. Oni su nositelji sjećanja koji čekaju da ih netko primijeti i ponovno oživi.

Njegov umjetnički svijet nastanjuju zaljubljeni parovi, ribari, plivači, mornari, životinje, glazbenici i nevjerojatni lokalni junaci. Djela s naslovima poput „Pablo“, „Ankica“, „Jiminy“, „Bog“, „Neka bude 2:1 za naše“, „Pratit ću te zauvijek“ i „Ona i ja na rubu mora“ otkrivaju umjetnika kojeg ne zanimaju samo forma i izgled, nego i karakter i priča. Naslovi često djeluju poput prve rečenice pripovijesti, ostavljajući promatraču da zamisli sve što se dogodilo prije i sve što bi se moglo dogoditi poslije.

Jadran u Nikolinim radovima nije prazan razglednički prizor. On je naseljen. U njemu žive čežnja, romantika, sport, ribarenje, tvrdoglavost, glazba i tihe apsurdnosti svakodnevice. Njegovi likovi mogu biti pojednostavljeni i razigrani, ali njihova emotivna jezgra ostaje iskrena. Mornar nikada nije samo mornar; možda nekoga čeka. Brod može nositi uspomenu na pjesmu. Par zaljubljenih može utjeloviti čitavu dalmatinsku filozofiju odanosti, ponosa i blage teatralnosti.

Nikolina djela izlagana su u Hrvatskoj, Sloveniji, Nizozemskoj i Njemačkoj. U svim tim sredinama njegova je glavna tema ostala iznimno dosljedna: odnos osobnog sjećanja i mora.

Tri umjetnička glasa, jedan obiteljski jezik

Ljepota Galerije Ines Vlašić leži u načinu na koji se ta tri umjetnička pristupa međusobno nadopunjuju, a da pritom ne postaju zamjenjiva.

Ines radi u intimnom mjerilu, pretvarajući srebro i staklo u nosive uspomene. Josip sluša drvo koje je izmijenilo more i u njegovim istrošenim oblicima otkriva likove. Nikola spaja slikarstvo, skulpturu, dizajn i reciklirane materijale kako bi oblikovao suvremenu mitologiju jadranskog života.

Svaki umjetnik ima vlastiti glas, ali sva trojica dijele uvjerenje da predmeti mogu nositi priče, dušu i emocije. Primjećuju ono što drugi možda ne bi zamijetili: komad drva, stari simbol, komičnu gestu, usputno izgovorenu rečenicu ili trenutak između dvoje ljudi. U njihovim rukama obično se ne pretvara u nešto pretenciozno. Ono postaje dragocjeno.

Zbog toga galerija izbjegava uobičajenu podjelu između „ozbiljne“ umjetnosti i predmeta namijenjenih svakodnevnom životu. Broš može biti skulptura. Komad naplavljenog drva može postati portret. Duhovito naslikan lik može nositi istinsku nježnost. Ljepota smije biti inteligentna, a da ne postane hladna, dok umjetnost smije izmamiti osmijeh bez gubitka dubine.

Više od posjeta galeriji

Posjetitelji Galeriju Ines Vlašić često opisuju kao skriveni dragulj, ali ono čega se najviše sjećaju nije samo umjetnost. U osvrtima se iznova spominju ljubaznost i gostoprimstvo, razgovori s Ines ili Josipom te osjećaj osobnog susreta, a ne anonimne kupnje. Jedan je posjetitelj iskustvo jednostavno opisao kao „ljudski susret“, dok se drugi sjećaju dara, razgovora ili pronalaska predmeta koji je postao savršena uspomena na vrijeme provedeno u Hrvatskoj.

Ta ljudska toplina ključna je za identitet galerije. Ona nudi nešto što je u povijesnim gradskim jezgrama sve rjeđe: mjesto na kojem umjetnost nije odvojena od ljudi koji su je stvorili. Pitanja su dobrodošla. Priče se razmjenjuju. Posjetitelja se ne požuruje kroz pažljivo režirano prodajno iskustvo, nego ga se poziva da gleda, nasmije se i otkriva.

Možda je upravo to najveće postignuće galerije. Ona prikazuje Jadran, ali ga ne svodi na plavo more, kamene kuće i poznate simbole. Umjesto toga, otkriva obalu onakvom kakva se stvarno živi: punu neobičnih likova, osobnih povijesti, starih materijala, trajnih ljubavi i humora dovoljno snažnog da preživi i ljetnu vrućinu i zimsku buru.

Galeriju Ines Vlašić lako je previdjeti ako prebrzo prolazite. No kada uđete, otvara se čitav svijet – svijet sastavljen od srebra i stakla, drva i boje, sjećanja i promatranja. To je obiteljski portret Jadrana, bez poziranja i bez uglađivanja do savršenstva, ali topao, maštovit i predivno živ.