Galerija Ines Vlašić – obiteljski umetnički svet u srcu Šibenika

Tik iznad Katedrale sv. Jakova, gde se svetlucave kamene ulice Šibenika uspinju od rive prema staroj gradskoj jezgri, iza privlačne zbirke neobičnih umetničkih predmeta i nakita skriva se mala galerija. Ne najavljuje se ozbiljnošću muzeja niti uglađenom distancom klasičnog izložbenog prostora. Galerija Ines Vlašić odmah deluje lično, kao da ste zakoračili u dom posebno maštovite porodice i otkrili da svaki predmet ima ime, uspomenu i priču koju već dugo čeka da ispriča.

Smestila se na adresi Trg Republike Hrvatske 6, galerija je postala prepoznatljiv deo šibenske umetničke scene. Lokalni mediji opisuju je kao mali i skladan prostor koji više od dvadeset godina vodi umetnička porodica Vlašić, čija je povezanost sa Šibenikom započela već pri prvom susretu s gradom. Slike, nakit i skulpture ne povezuje jedna tehnika, nego zajednički senzibilitet: nežnost, humor, zanatsko umeće i duboka emotivna povezanost s Jadranom.

Nakit koji čuva tajnu

U središtu galerije nalazi se stvaralaštvo Ines Vlašić, umetnice i dizajnerke nakita čiji radovi brišu granicu između ukrasa i minijaturne skulpture.

Ines je rođena u Varaždinu 1971. godine, a već je petnaestak godina razvijala svoj autorski pristup umetničkom nakitu kada je Gradski muzej Varaždin 2010. godine predstavio njenu samostalnu izložbu „Daj, zagrli me, za sliku“. Muzej je njene naušnice, narukvice i broševe opisao kao minijaturne skulpture i ilustracije oblikovane u srebru, često obogaćene elementima u boji i replikama antičkog stakla. Njen rad povezan je i s institucijama poput Muzeja za umetnost i obrt u Zagrebu te Muzeja antičkog stakla u Zadru.

Ipak, sami materijali nisu dovoljni da objasne privlačnost Inesinog rada. Njen nakit počinje emocijom: zapamćenim razgovorom, privatnom šalom, legendom, trenutkom nežnosti ili ulomkom prošlosti. Njeni raniji radovi nosili su izrazito intimne naslove poput „Poljubi me“, „Daj, pusti me da spavam“ i „Gospodična Luna“. Upravo zbog tih imena svaki predmet deluje manje poput dodatka, a više poput malog lika s vlastitim karakterom.

Njeni dizajni oslanjaju se na kulturne i istorijske oblike, ali ih ne pretvaraju u kopije prošlosti. Srebro, bronza i staklo oblikovani su prepoznatljivim ličnim likovnim jezikom, katkad elegantnim, katkad razigranim, a katkad gotovo talismanskim. Savremen u izvedbi, ali ukorenjen u starim običajima ličnog ukrašavanja, taj nakit kao da razume da ljudi lepe predmete nikada nisu nosili samo radi ukrasa. Nosimo ih kako bismo se sećali, komunicirali i u svet poneli mali deo sebe.

Upravo zato ti komadi imaju posebno značenje kada ih otkrijemo na putovanju. Oni nisu generičke uspomene na Hrvatsku. U sebi čuvaju nešto mnogo suptilnije: osećaj tople kamene ulice u kasno poslepodne, odsjaj svetlosti na moru i bliskost pronalaska predmeta koji deluje kao da je izrađen baš za jednu određenu osobu.

Josip Vlašić i drugi život mora

Uz profinjenost Inesinog nakita stoji stvaralaštvo Josipa Vlašića, čije skulpture često nastaju od materijala koji je već proživeo jedan život.

Josip radi s komadima naplavljenog drveta koje tokom cele godine skuplja u skrivenim kutovima jadranske obale i drugde. Oblikovani solju, vodom i vremenom, ti ulomci već imaju vlastite nepravilne forme, ožiljke i teksture. Umesto da drvo potpuno podredi svojoj zamisli, čini se da Josip traži lik koji je u njemu već skriven. Njegova zadaća nije izbrisati prošlost materijala, nego je nastaviti.

Ines i Josip zajedno su predstavljali svoje radove širom Evrope, od Galerije Ericsson Nikola Tesla u Zagrebu do izložbe Naivistit Iittalassa u Finskoj. Spoj nakita i skulpture naglašava kontrast njihovih odabranih materijala, ali i nešto temeljno u njihovom zajedničkom umetničkom svetu: snagu i ranjivost, humor i osećajnost, trajnost i promenu.

Josipovi likovi oblikovani morem unose u galeriju blago nestašan duh. Nisu opterećeni vlastitom važnošću. Njihov humor je pronicljiv, suzdržan i topao te pronalazi komiku u držanju tela, karakteru i svakodnevnom životu. Posetioci često ističu humor slika i skulptura, ali taj smeh nikada nije zlonameran. Reč je o likovima stvorenim s naklonošću, prepoznatljivima ljudima širom sveta.

U Josipovim rukama nešto napušteno na obali ponovo postaje vidljivo. Zakrivljena grana može podsetiti na nos, držanje mornara ili siluetu ekscentričnog komšije. Komad drveta koji je prvo oblikovalo stablo, zatim more, na kraju oblikuje mašta. Njegove nepravilnosti nisu skrivene; upravo one daju skulpturi ličnost.

Nikola Vlašić: ljubav, posmatranje i Jadran

Slike i skulpture Nikole Vlašića unose u galeriju još jedan glas – savremen, grafički i često filmski, ali i snažno povezan s istom kulturom posmatranja i pripovedanja.

Nikola svoj pristup opisuje kao „stvaranje posmatranjem“. Govori o poštovanju prema drveću i prepoznavanju istorije sačuvane u odbačenim materijalima: uspomeni na vrt, park, detinjstvo ili dom u kojem su nekada živele ptice, kako su ga učili roditelji. Reciklirani delovi i napušteni predmeti u njegovom radu nisu samo praktičan materijal. Oni su nosioci sećanja koji čekaju da ih neko primeti i ponovo oživi.

Njegov umetnički svet nastanjuju zaljubljeni parovi, ribari, plivači, mornari, životinje, muzičari i neverovatni lokalni junaci. Dela s naslovima poput „Pablo“, „Ankica“, „Jiminy“, „Bog“, „Neka bude 2:1 za naše“, „Pratiću te zauvek“ i „Ona i ja na rubu mora“ otkrivaju umetnika kojeg ne zanimaju samo forma i izgled, nego i karakter i priča. Naslovi često deluju poput prve rečenice pripovesti, ostavljajući posmatraču da zamisli sve što se dogodilo pre i sve što bi se moglo dogoditi posle.

Jadran u Nikolinim radovima nije prazan razglednički prizor. On je naseljen. U njemu žive čežnja, romantika, sport, ribarenje, tvrdoglavost, muzika i tihe apsurdnosti svakodnevice. Njegovi likovi mogu biti pojednostavljeni i razigrani, ali njihova emotivna jezgra ostaje iskrena. Mornar nikada nije samo mornar; možda nekoga čeka. Brod može nositi uspomenu na pesmu. Par zaljubljenih može uteloviti čitavu dalmatinsku filozofiju odanosti, ponosa i blage teatralnosti.

Nikolina dela izlagana su u Hrvatskoj, Sloveniji, Nizozemskoj i Nemačkoj. U svim tim sredinama njegova glavna tema ostala je izuzetno dosledna: odnos ličnog sećanja i mora.

Tri umetnička glasa, jedan porodični jezik

Lepota Galerije Ines Vlašić nalazi se u načinu na koji se ta tri umetnička pristupa međusobno dopunjuju, a da pritom ne postaju međusobno zamenjiva.

Ines radi u intimnom merilu, pretvarajući srebro i staklo u nosive uspomene. Josip sluša drvo koje je izmenilo more i u njegovim istrošenim oblicima otkriva likove. Nikola spaja slikarstvo, skulpturu, dizajn i reciklirane materijale kako bi oblikovao savremenu mitologiju jadranskog života.

Svaki umetnik ima vlastiti glas, ali sva trojica dele uverenje da predmeti mogu nositi priče, dušu i emocije. Primećuju ono što drugi možda ne bi primetili: komad drveta, stari simbol, komičnu gestu, usputno izgovorenu rečenicu ili trenutak između dvoje ljudi. U njihovim rukama obično se ne pretvara u nešto pretenciozno. Ono postaje dragoceno.

Zbog toga galerija izbegava uobičajenu podelu između „ozbiljne“ umetnosti i predmeta namenjenih svakodnevnom životu. Broš može biti skulptura. Komad naplavljenog drveta može postati portret. Duhovito naslikan lik može nositi istinsku nežnost. Lepota sme biti inteligentna, a da ne postane hladna, dok umetnost sme izmamiti osmeh bez gubitka dubine.

Više od posete galeriji

Posetioci Galeriju Ines Vlašić često opisuju kao skriveni dragulj, ali ono čega se najviše sećaju nije samo umetnost. U osvrtima se iznova spominju ljubaznost i gostoprimstvo, razgovori s Ines ili Josipom te osećaj ličnog susreta, a ne anonimne kupovine. Jedan je posetilac iskustvo jednostavno opisao kao „ljudski susret“, dok se drugi sećaju dara, razgovora ili pronalaska predmeta koji je postao savršena uspomena na vreme provedeno u Hrvatskoj.

Ta ljudska toplina ključna je za identitet galerije. Ona nudi nešto što je u istorijskim gradskim jezgrama sve ređe: mesto na kojem umetnost nije odvojena od ljudi koji su je stvorili. Pitanja su dobrodošla. Priče se razmenjuju. Posetioca se ne požuruje kroz pažljivo režirano prodajno iskustvo, nego ga se poziva da gleda, nasmeje se i otkriva.

Možda je upravo to najveće postignuće galerije. Ona prikazuje Jadran, ali ga ne svodi na plavo more, kamene kuće i poznate simbole. Umesto toga, otkriva obalu onakvom kakva se stvarno živi: punu neobičnih likova, ličnih istorija, starih materijala, trajnih ljubavi i humora dovoljno snažnog da preživi i letnju vrućinu i zimsku buru.

Galeriju Ines Vlašić lako je prevideti ako prebrzo prolazite. No kada uđete, otvara se čitav svet – svet sastavljen od srebra i stakla, drveta i boje, sećanja i posmatranja. To je porodični portret Jadrana, bez poziranja i bez uglađivanja do savršenstva, ali topao, maštovit i predivno živ.